PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Cvijić je još kao mlad stručnjak, kao profesor Velike škole, primljen za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 5. februara 1894. godine, a za redovnog člana te najuglednije i najvažnije srpske naučne ustanove je izabran 4. febuara 1899. godine. Na svečanom godišnjem skupu, održanom 2. januara 1900. godine, izložio je svoju pristupnu akademsku besjedu pod naslovom „O strukturi i podjeli planina na Balkanskom poluostrvu”, koja je toplo i sa pažnjom odslušana i prihvaćena. Naredne, 1901. godine, bio je izabran za redovnog profesora fizičke geografije na Karlovom univerzitetu u Pragu, što je predstavljalo izvanredno međunarodno priznanje mladom i već afirmisanom naučniku. Cvijić se zahvalio na ovoj počasti, ali se nije odazvao toj laskavoj ponudi sa obrazloženjem da i dalje želi da služi svojoj domovini.
Korisno i zanimljivo je ovdje ukratko iznijeti čitavu pozadinu ponude i odbijanja Cvijića da postane profesor fizičke geografije na poznatom i prestižnom evropskom Karlovom univerzitetu u Pragu. Suočen sa brojnim problemima, Cvijić je ozbiljno pomislio da ode u Prag i da na jednom od tamošnjih dvaju univerziteta predaje fizičku geografiju. Odlazak u Prag predstavljalo je za Cvijića prevazilaženje jedne krize koja je nastupila kada je sagledao opšte društvene i prosvjetne prilike u svojoj otadžbini. Na Cvijićevu pomisao i inicijativu brzo i veoma pozitivno je reagovao Albreht Penk, njegov mentor i odličan poznavalac naučnih i nastavničkih sposobnosti srpskog geografa. „Širile su se vijesti i stizale do Niderla u Pragu da će austrijska vlada dati dozvolu Cvijiću da pređe na Univerzitet u Prag, pošto on dobro stoji kod Veniamina Kalaja. Sam Penk, poznavajući Cvijića i njegova nacionalna osjećanja, uvjeravao ga je da će, kad pređe u Prag, moći da ostane i dalje Srbin, i da bude vezan za stari zavičaj. Niko mu neće zamjeriti ljubav prema njegovoj zemlji, iako je vezan za punu lojalnost prema državi čiji će građanin postati. Ali, za Cvijića ovako postavljene stvari o dvostrukoj lojalnosti, svojstvenoj za ljude iz stare Austrije, nije bilo nešto tako jednostavno. Istina, kad bi prešao u Prag, predavao bi na Češkom univerzitetu i živio u jednoj naprednoj slovenskoj sredini. Međutim, i tumačenje Penkovo o postojanju dvaju lojalnosti: prema Srbiji i prema Austriji, Cvijiću je govorilo o nekim suprotnostima koje je on teško mogao prevazići. Pregovori su se otegli cijele 1902. godine i ušlo se u 1903. Došao je prevrat 29. maja 1903. u Beogradu, a Cvijić se još nije bio odlučio. Najzad se prelomio. U septembru 1903. ministar za kulturu i nastavu u Beču imenovao ga je za redovnog profesora fizičke geografije na Karlovom univerzitetu u Pragu”, navodi V. Ilinčević.
U septembru 1903. ministar za kulturu i nastavu u Beču ga je, dakle, imenovao za redovnog profesora fizičke geografije na Karlovom univerzitetu u Pragu, ali su stvari krenule drugim smjerom. Naime, iskreni patriota, J. Cvijić pravilno uviđa da će se stanje u Srbiji, poslije smjene vladajuće dinastije, promijeniti i da će Beograd uskoro dobiti univerzitet, zbog čega nije prihvatio laskavi poziv iz Praga. U pismu upućenom Vilhelmu Riteru, ministru prosvjete piše i sledeće: „Vi ste, Ekselencijo, pozivom za profesora geografije u Pragu učinili mojoj Otadžbini i meni veliku čast, utoliko mi je teže što moram da saopštim Vašoj ekselenciji da poziv ne mogu prihvatiti”, kaže, između ostalog, J. Cvijić.
Tako je veliki naučnik ostao u Beogradu, i pored izvanredno primamljive ponude, i nastavio da obavlja svoje već utvrđene i zacrtane poslove, naročito da unapređuje rad u geografskom zavodu i da učestvuje u planiranom predstojećem formiranju Univerziteta. Zajedno je sa još sedam profesora Velike škole, po konstituisanju Univerziteta u Beogradu (1905. godine), preveden u redovnog profesora tek osnovanog univerziteta na čijem će čelu, kao rektor, biti prvi put 1906/07. i drugi put 1919/20. godine. Njegovo odbijanje da napusti Beograd, i pored tadašnjih teškoća koje je imao i problema sa kojima se suočavao, pokazuje na najbolji način veliki patriotizam i odlučnost da bude svoj sa svojima i da daje doprinose svome narodu i državi. Ubrzo su se prilike promijenile, ali je kasnijih godina naišla ratna plima koja je čitav narod i državu iz osnova promijenila i čitavoj istoriji, ne samo Srbije i Evrope nego i svijeta, dala potpuno drugačiji tok. Pored ostalog, i sa tog rodoljubivog aspekta treba cijeniti naučni rad i ostvarene domete J. Cvijića, kao i zbog činjenice da je sve to gotovo u potpunosti ostvario u Srbiji i na Balkanskom poluostrvu.
Cvijićeva patriotska osjećanja i njegovo požrtvovano i postojano zalaganje za nacionalne interese, što je on naglašeno i dostojanstveno uvijek ispoljavao, bilo je poznato čitavom srpskom narodu. Njega su poštovali i svi Srbi izvan uže Srbije, posebno oni koje je posjećivao i sa kojima je kontaktirao tokom svojih istraživačkih putovanja po širokim prostorima Balkana. Primali su ga kao svog najiskrenijeg prijatelja i najučenijeg predstavnika.
(NASTAVIĆE SE)