PIŠE: Novo Vujošević
J. Erdeljanović je primijetio da je u vrijeme njegovog istraživanja porodica u Bratonožićima obilovala djecom, odnosno brojem članova domaćinstva. On je zapisao znatan broj porodica navodeći njihov broj čeljadi (djece): „U klopotu je Mijailo Radovanov Šarović rodio 13 djece (5 muš.); Ilija Vučetić 7 (5 muš.); Rašo Popov Grujić 9 (6 muš.); Nešo Đurov 7 (3 muš.); Pop Milovanov Grujić sedmoro muške djece; Novo Grujić 7 (3 muš.); Miloš Stanišin Šaković 6 (5 muš.); Krsto Milunov Ilić 6 (4 muš.); Mijailo Ljakićev Grujić 6 (4 muš.); Radovan Đurov Petrović 6 (3 muš.); Kojo (Spasoje) Stefanov Grujić 7 (5 muš.); Miljan Paunov Vučelić 5 muškaraca; Risto Popov Grujić 7 (4 muš.)
U Seoštici je Savo Perovanov rodio desetoro muške djece; Vukašin Đurov 7 (4 muš.); Puniša Stankov 9 (2 muš); Novo Đurov 8 (3 muš.); Bogdan Ilijin 10 (4 muš.); Radonja Ilijin 7 (4 muš.); Mijajlo Radojev sedmoro muške djece; Miloš Radonjih 7 (5 muš.); Milun Spasoje 11 (7 muš.); Vukadin Dragićev 8 (5muš.); Jošo Paunov 7 (6 muš.); Stanko Savov 4 (2 muš.); Radoje Ljakov 6 (4 muš.)“. (Isto, str.515)
Iz prezentiranih podataka se vidi da prosečan broj djece (čeljadi) iznosi 6,78, što predstavlja nevjerovatnu plodnost, nevjerovatni broj djece u porodici. Ako se ovi podaci uporede sa stanjem iz popisa 2003. godine, dolazi se do frapantnih podataka. Tako, na primjer, u Seoštici, odnosno u svim njenim porodicama iznosi 95, a u 2003. godini se nalazi svega 6 stanovnika. Slična je situacija i u Klopotu. Ako se ima u vidu siromašnost pomenutih sela i posnost njihovog zemljišta, onda se zaista može govoriti o nečemu što prevazilazi sve granice vjerovatnoće.
Zaista je nevjerovatno sa kojom je upornošću i istrajnošću porodica zadržavala visoki natalitet. Visoki natalitet je odigrao epohalnu ulogu kad su svi oblici društvenog organizovanja mogli opstajati samo zahvaljujući rađanju novih „pušaka“. Najveći dio zasluga pripada majkama. One su te koje su uz teškoće koje se graniče sa poslednjim atomima ljudske izržljivosti, uspijevale da održavaju buljuk djece u porodičnim gnijezdima. One zaslužuju vječito izdržavanje u svijesti svih generacija plemenika. Sa sigurnošću se može reći, a to proizilazi i iz istraživanja Jovana Erdeljanovića da je majka (žena) jedan od nosećih stubova u održavanju plemena, bratstva i porodice.
Dr Jovan Erdeljanović čvrsto riješen da ostvari svoji istraživački plan, nastavio je sa istraživanjem plemena Pipera i to 1906.godine. To je, u stvari, okončanje istraživanja brdskih plemena, odnosno svojevrsne trilogije „Kuči, Bratonožići, Piperi“. Kučima je posvetio najveću pažnju, a u ova dva druga plemena je nastavio sa istraživanjem njihove specifičnosti, osobenosti. Erdeljanović je smatrao da će njegova istraživanja biti podsticaj drugim istraživanjima koja tretiraju plemena u Crnoj Gori. Njegova su se očekivanja zaista obestinila.
„Piperi su jedno od srpskih plemena u crnogorskim brdima. Njihovu oblast čine dio onoga trougla, što je na među rijeke Morače i Zete do njihovog sastava. Najvećim se dijelom protežu uz rijeku Moraču, tako da su Piperima, sa istočne strane, odmah preko Morače, susjedna brđanska plemena Kuči i Bratonožići. Na sjeveru su, pak, najglavniji piperski susjedi Rovca, na zapadu Bjelopavlići i Nikšićka Župa, a na jugu oblast grada Spuža“. (Isto, str. 244) U ovim geografskim okvirima odvijao se plemenski život Pipera.
Piperi su, veli Erdeljanović, 1906.godine imali 984 porodice ili „kuće“. Polazeći od realne pretpostavke da je prosječna veličina porodice 6 članova, onda proizilazi da su Piperi tada imali 5900 stanovnika. Ako se taj broj uporedi sa stanjem iz 2003.godine, tj. kad je bilo 1129 stanovnika, onda se može konstatovati da se broj stanovnika smanjio za 4780. To je inače tendencija koja bilježe seoska naselja u Crnoj Gori izuzimajući ona prigradska. To znači da je demografska erozija snažno zahvatila piperska sela.
U prošlosti je ekonomska osnova plemena bila stočarstvo, zemljoradnja, pčelarstvo. Za ekonomsku osnovu plemena Pipera je bila od značaja seoska komunica, a posebno „planina“ kao plemenska svojina. Ovdje se posebno potencira Lukavica i njeni katuni.
Ono što čini Pipere posebnim plemenom jeste njihova plemenska vlast. Od davnina je pleme imalo svog zajedničkog poglavara-vojvodu. Vojvoda je po pravilu bila ugledna i značajna ličnost u plemenu. Vojvode su najprije birali samo Piperi, a samo ponekad Turci. No, kad su se borili protiv Turaka, pleme se homogenizovalo i same vojvode su birale svoga nasljednika. Najčešće su birane vojvode iz dva najistaknutija bratstva: Božovića iz Stijene i iz Đurkovića, a naročito njihovog roda Piletića. Kad su Piperi prišli Crnoj Gori, vojvode im je postavljao vladika, odnosno knez crnogorski. Kao viši stupanj od običnog vojvodstva, ovdje se smatralo serdarstvo. Tu su titulu davale vladike i knez Nikola. Knez Nikola je postavio Jola Piletića za serdara, odnosno za vojvodu. „Jole Piletić je bio dugo vojvoda ali je usled nesuglasica sa cetinjskom vladom (sa kraljem Nikolom) prešao u Srbiju“. (Isto, str.281) Jole Piletić je bio jedan od najuglednijih glavara u Crnoj Gori.(Nastaviće se)