Kada god se u Crnoj Gori organizuje biciklistički reli (trke) pod nazivom „Putevima kralja Nikole“ prva asocijacija je – potonje putovanje – bjekstvo kralja iz Crne Gore 1916. godine, a druga asocijacija jeste – kletva epskog narodnog pjesnika (Bećirovića) upućena odbjeglom kralju: „Umro željan zavičaja svoga ko izgnanik roda slovenskoga“, što se odlukom velike Podgoričke skupštine od 1918. godine i desilo. Zna se da su zemni ostaci odbjeglog kralja Nikole, nekadašnjeg „cara junaka“, Crnu Goru ugledali 74 godine kasnije...
Sada, 97 godina nakon velike Podgoričke skupštine i ujedinjenja Crne Gore i Srbije i nakon osam godina od odvajanja Crne Gore od Srbije („odbi se biser grana od jorgovana“), na premijerskom satu u Skupštini Crne Gore 26. decembra prošle godine, vođa Liberalne partije Andrija Popović pitao je premijera Mila – kada će odluke velike Podgoričke skpštine o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom i detronizaciji kralja Nikole biti poništene?! Time je ovaj nekada ugledni sportski internacionalista svrstao sebe u red novocrnogorskih nacionalista. Polemika koju je Popovićevo pitanje izazvalo u Skupštini Crne Gore proširila se i na pitanja oduzimanja djelova teritorije Crne Gore od strane „prirodne Albanije“ i od Bosne i Hercegovine, pa se u jednom trenutku učinilo da je pritiješnjenoj maloj Crnoj Gori potrebnije organizovanje neke nove velike Podgoričke skupštine nego poništavanje one stare. Ne samo nakon velike Podgoričke skupštine nego i prije nje, tokom čitavog 20. vijeka gotovo svi putevi iz Crne Gore vodili su u Srbiju. Nakon Prvog svjetskog rata migracije iz Crne Gore vodile su na Kosovo i Metohiju, a nakon Drugog svjetskog rata kolonisti iz Crne Gore naseljavali su vojvođanska polja i „preuzimali vlast“ u Beogradu. Sa kakvom su lakoćem crnogorski Srbi nalazili mjesto pod suncem Srbije pokazuje slogan „proda kozu na Cetinje, kupi vilu na Dedinje“.
Zato ne čudi što sada u Srbiji žive dvije Crne Gore. U drugoj polovini 20. vijeka oni koji se sa sjevera Crne Gore nijesu uputili prema Srbiji selili su se prema jugu Crne Gore i prema njenom glavnom gradu Podgorici. Originalan zapis o tim seobama ostavio je srpski pjesnik iz Crne Gore Momir Vojvodić (od nedavno pokojni) u baladi „Glas vučje gore“ 1985. godine: „Urvali se svi katuni gorski/u najveći katun crnogorski/dojargali čobani bez krda/s čarnih gora i lomnijeh brda“. Tako je sjever Crne Gore, osim nekih gradova, maltene opustio i osiromašio. Pokazalo se da ono što su za privredu Crne Gore značila sela i stočari, to za sada ne mogu da znače ski-centri i skijaši.
Nadati se da će dogovor sa moćnim Kinezima o izgradnji autoputa kroz Crnu Goru do granice sa Srbijom za razliku od onog propalog dogovora sa braćom Hrvatima („u kam udarilo“) od prije pet godina – biti uspješan! To bi uslovilo da se dio državotvornih iseljenika iz Crne Gore vrati majci Crnoj Gori, čime bi ona ponovo dobila svoju većinsku naciju bez koje joj među milionskim nacijama na balkanskoj vjetrometini opstanka nema. Želja premijera Mila iskazana u TV emisiji „Živa istina“ 26.12.2014. da u 2015. godini Crnu Goru „udomi“ u NATO savez bez referenduma njenih građana bojati se može biti kobna i za Crnu Goru i za njenog gospodara Mila. Na to upućuje Milovo „mudro“ podsjećanje na zlu kob premijera Srbije Zorana Đinđića njegovog saborca u prizivanju NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore kojeg je kao i njega Mila bila „zahvatila zapadnjačka rijeka“ što ga je koštalo glave.
Milisav Popović
Podgorica
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.