P
rivatizacija 176 kompanija u 19 opština ostavila je bez posla blizu sto hiljada radnika. Sve te privatizacije bile su nalik jedna drugoj, a sve su završene u vrijeme vladavine DPS-a. Prije kupovine državnog paketa akcija, investitori ili strateški partneri obećavali su otvaranje dodatnih radnih mjesta, modernizaciju preduzeća, osvajanje novih tržišta, a nakon kupovine radnici su otpuštani, dok su investitori dizali kredite na račun imovine firme, nerijetko uz garancije Vlade, koja je na kraju te pozajmice morala da vraća.
Najveće privatizacije, poput privatizacije Kombinata aluminijuma i Željezare, značile su i davanje najviše para iz budžeta zbog njihove propasti i odlazak najvećeg broj radnika. Željezara je sa 7.500 radnika spala na 300, dok je KAP, prema riječima bivšeg radnika tog preduzeća Radovana Toškovića, prije privatizacije imao šest hiljada zaposlenih, a sada ih ima 500.
–Iza svih privatizacija KAP-a krila se Vlada. Deset godina pokušavaju da ga privatizuju, a nikako da to sprovedu do kraja. U svim postupcima privatizacije KAP-a tragičar je bio jedino radnik. Vladi nijesu trebali radnici sa stalnim radnim odnosom, već radnici koji će da imaju ugovore na mjesec dana ili na dva mjeseca. Trebala im je robovska radna snaga, a do toga je doveo proces privatizacije KAP-a – kazao je Tošković.
Zbog privatizacije KAP-a i Željezare, iz budžeta je plaćeno skoro 160 miliona, a loše vladine poteze građani su platili povećanjem PDV-a, zamrzavanjem penzija, taksama na SIM kartice, kriznim porezom na plate...
Posledice privatizacije još se osjećaju u svim gradovima jer protesti radnika traju godinama. Nažalost, mnogima je zaludu što protestuju jer ne uspijevaju da namire dug koji im je ostavio poslodavac, odnosno strateški partner crnogorske vlade.
Bilo je i situacija kada Vlada zbog privatizacije nije morala da plaća garancije, ali su radnici masovno otpuštani. Takav slučaj je i privatizacija Telekoma, nakon koje je 400 radnika proglašeno tehnološkim viškom. Američki nadležni organi su u toj privatizaciji pronašli dokaze o korupciji, koji još nijesu objelodanjeni.
Usled privatizacija najviše je stradala sjeverna regija. Sjever su u poslednje dvije decenije opustošile 74 privatizacije, a brojna preduzeća su propala i bez privatizacije. „Polimka” iz Berana prvi put je privatizovana 2006. godine, a drugi put dvije godine kasnije, kada je prodata Kipsu za hiljadu eura. Radnici se i danas žale da im zaostale obaveze nijesu isplaćene u skladu sa ugovorom o privatizaciji. Hoteli iz HTP „Berane”, koje je zapošljavalo 70 radnika, nakon privatizacije od strane Eurotursa prodavani su više puta, a danas nijedan ne radi.
Ni na Primorju nije mnogo bolja situacija. Obalom je prohujalo 50 privatizacija, centralnim dijelom 52, a prema riječima predsjednika skupštinske komisije za kontrolu privatizacije Janka Vučinića, HTP „Boka” je najočigledniji primjer kako su privatizacije uništile privredu.
–Crna Gora je postala poznata po sumnjivim i pljačkaškim privatizacijama. Kada je HTP „Boku” privatizovao vlasnik „Vektre” Dragan Brković, pričale su se bajke, kako će on sve to da pozlati. Danas, umjesto novih hotela i radnih mjesta, imamo srušene objekte i rasprodatu imovinu jednog od najvećih turističkih preduzeća u bivšoj Jugoslaviji – rekao je Vučinić.
Prema njegovim riječima, nevjerovatno velik broj privatizacija u maloj državi kao što je Crna Gora ne čudi jer investitori prolaze nekažnjeno i ako ne poštuju ugovor.
–Nazoviinvestitori i tobožnji strateški partneri dolaze kod nas sa velikom pričom i odnose sve što valja iz Crne Gore. Obećavaju radna mjesta, ulaganja i nove objekte, a ta se priča uglavnom završava stečajem. Gladni radnici protestuju, a državna imovina se rasprodaje za male pare. Prva privatizacija koju je skupštinska komisija kontrolisala bila je prodaja hotela „Onogošt”. Ta privatizacija je završena stečajem, a objekti su rasprodati. Ostao je samo objekat u Nikšiću, dok su svi radnici završili na birou rada. Investitori pljačkaju, a korumpirani vrh vlasti im dozvoljava da to rade – rekao je Vučinić.
Prema njegovom mišljenju, očigledno je da članovi Savjeta za privatizaciju rade isključivo za svoju korist.
–Savjet za privatizaciju trebalo bi da promijeni naziv u Savjet za rasprodaju državne imovine uz određenu proviziju. Činjenice govore da je to tako, jer da nije, bili bi procesuirani svi investitori koji nijesu poštovali stavke ugovora i koju su ostavili gladne radnike na ulici, a državnu imovinu rasprodali i opljačkali – zaključio je Vučinić.
B.Ma.
Đukanović
odgovoran
za pljačku
Vučinić je kazao da je došlo krajnje vrijeme da neko snosi odgovornost za neuspješne privatizacije u državi.
–Za pljačkaške privatizacije je odgovoran onaj koji vodi Crnu Goru, a to je Milo Đukanović. On kao premijer i predsjednik Savjeta za privatizaciju, koji je omogućio da se sprovedu sve te pljačke, treba da odgovara. Naravno, u tome je imao mnogobrojne pomagače, koje takođe treba privesti pravdi – naglasio je Vučinić.
Da radi „Obod”, Cetinje bi procvjetalo
Čekajući privatizaciju, Elektroindustrija „Obod” prestala je sa poslovanjem nakon 2005. godine. Ta kompanija je nekada zapošljavala i do pet hiljada radnika. Bivši radnik „Oboda” Rako Milić smatra da je to preduzeće moglo da nastavi sa poslovanjem, pa makar i u deset puta manjem kapacitetu.
–Da preduzeće posluje sa bar 200 radnih mjesta, Cetinje bi procvjetalo. Ovako niko nije dobio ništa. Proizvodnje nema, a to preduzeće je bilo jedno od prvih u Crnoj Gori. Poslovalo je od 1953. godine i bilo je simbol prosperiteta. Međutim, kraj je nastupio kada je preduzeće pretvoreno u akcionarsko društvo. Tu je ugašena i cjelokupna privreda Cetinja – rekao je Milić.
Država uništila „Radoja Dakića”
„Radoje Dakić” nije privatizovan, ali je bez posla ostalo nekoliko hiljada radnika. Oni punih šest godina svake srijede protestuju i traže izvršenje sudskih presuda na osnovu kojih im se duguje 50 miliona eura. Predsjednik koordinacionog odbora povjerilaca fabrike Milan Vukčević kazao je da je država uništila tu fabriku.
–Niko ne zna šta se desilo sa imovinom „Radoja Dakića”. Kada smo napuštali fabriku, u njoj je bilo preko 1.500 građevinskih mašina, koje su nekim čudom nestale. Imovinu su rasprodali, a radnike ostavili gladne na ulicu – istakao je Vukčević.