Preveo i priredio: Slavko Šćepanović
A
li rasprava o paralelnim pravima ovim se ne završava. Respondenta, koji je shvatio apsurdnost svoga odgovora, moguće je pitati, u čemu se, ipak, sastoji aksioma o paralenim pravima. U toj etapi vi ćete, prije svega, dobiti sledeći odgovor: „Kroz tačku, koja ne leži na zadatoj pravoj, može se povući prava paralelna sa zadatom pravom.” To je već znatno bolje, jer taj odgovor, iako nije tačan, makar nije apsurdan. Netačan je zbog toga što ne predstavlja aksiomu, nego teoremu. Originalan je, pak, smisao o aksiomi paralelih, koji nije dozvoljen, nego zabranjen. Ona ne tvrdi nešto što je moguće uraditi, nego nešto što je nemoguće uraditi, što ne postoji. Evo njena ispravna formulacija. Kroz tačku koja leži na zadatoj pravoj, nije moguće povući više od jedne prave koja bi bila paralelna sa zadatom pravom. Uzrok iskrivljenog prihvatanja aksiome o paralelnima pravima, po našem mišljenju, se sadrži u sledećem. U srednjoj školi, radi jednostavnosti, usađuju takvu formulaciju… može se provesti jedna, i samo jedna prava, ne pojačavajući pažnju na suprotno da se može provesti, izražava ovdje teoremu, a može se provesti samo jedna aksioma. Kao rezultat u svijsti ostaje jednostavnija ideja o mogućnosti, a složenija ideja o jedinstvenosti se gubi.
Učenje o paralelnima je osnova geometrije Lobačevskog. Čime se ta geometija razlikuje od uobičajene, Euklidove, reći ćemo u sledeća nekolika pasusa, malo kasnije. Sada ćemo konstatovati da je Lobačevski, moguće, jedini ruski matematičar, prisutan u zajedničkoj svijesti. „Neka krive Lobačevskog/ Ukrašavaju gradove/ Dugom…/ I neka prostranstvo Lobačevskog/ leti sa zastavama noćng Nevskog”– priziva Hlebnikov u poemi „Ladomir”. A Brodski u pjesmi „Kraj sjajne epohe” ne priziva, nego konstatuje:
„Živjeti u epohi protekloj, imajući narav uzvišenu,
Nažalost, nije lako. Ljepotice s podignutim haljinama,
Vidiš to što si tražio, a ne nove divne dive.
I ne zbog toga što Lobačevski jako luta,
Nego što svijet treba da se suži,
I tu je perspektivi kraj”.
Ako „čovjeka na ulici” pitate u čemu je doprinos Lobačevskog nauci, u najvećem broju slučajeva odgovor će biti sledeći: „Lobačebvski je dokazao da se paralelne prave sijeku”. Tada treba odmah postaviti sledeće pitanje: A što su to paralelne prave? I dobićemo odgovor: „Paralelne prave su takve prave koje su u jednoj ravni i ne sijeku se.” Nakon toga možemo pokušati da svoga sagovonika ubijedimo u nespojivost među sobom ova dva odgovora. Nagovještaj sličnosti paralelnih u tačci sadržan je već u navedenom citatu Brodskog o sužavanju svijeta do finalnog „kraja perspektive”. Mnogo ranije, svjedočanstvo o tome srećemo u romanu „Skandalist, ili juče na Vasiljevskom ostrvu” B. A. Kaverina. U prvom zborniku šestotomnog zbornika otvaramo stranice 447 I 448. Heroj romana Nagin pregleda ranije pročitanu „knjigu o logici” i evo „on je iznenadno naišao na znak pitanja koji je bio postavljen na margini knjige njegovom rukom. Pri prvom čitanju ta stranica mu je ostala nejasna. Znak pitanja je stajao nad teorijom Lobačevskog o skraćenju paralelnih linija u prostoru. Nagin se sprema da piše priču o toj temi. „On je grizao svoje nokte. Paralele, Paralele” – napisao je ovdje i tamo na listu. „Treba ih natjerati da se sretnu” – napisao je krupno… Na kraju, pravo predstavljanje nalazimo u folkloru (u narodnoj mudrosti):
Jednom je Lobačevski mislio, umotan u kaputu,
Da je svijet pravolinijski, što, očigledno, nije.
I pažljivo se zagledao u nebo bez oblaka,
I sve njegove paralelne tamo se sijeku.
Postoje i savremenija svjedočanstva. Svakog radng dana od 9 do 11 časova na talasima Radio – Moskve emituje se interaktivni program „zaokret”. U okviru tog programa, 15. februara 2006. godine slušaocima je ponuđeno da izraze svoj odnos prema ideji da se u Moskvi održi gej parada. Voditelj Aleksej Venediktov, u razgovoru sa redovnim slušaocem, pozvao ga je da bude tolerantan u pogledu priznanja prava svakome na svoju sopstvenu tačku gledišta.
Nastaviće se