Piše: Veselin Lazarević
Veliki kijevski knjez Jurij Dolgoruki dobio je iz Carigrada ikonu Majke Božje. Govorilo se da ju je naslikao jevanđelista Luka i donio samoj Presvetoj Djevi da je ocijeni. Marija je blagoslovila ikonu: „Blagodat moja neka bude sa njom”. Potom su u narodu ovu ikonu nazvali „Umiljenije”.
U ljeto 1155. godine knez Andrej Dolgoruki je tajno napuštio Kijev. Bježao je od oca Jurija, noseći sa sobom najveću kijevsku dragocjenost – čudotvorni lik Bogorodice „Umiljenije”. Ikoni se „nije dopalo” u Devičjem manastiru. Čas je silazila sa svoga mjesta, čas je lebdjela u vazduhu... Ipak je knez Andrej – u to vrijeme više proračunati političar nego bogobojažljivi hrišćanin – izabrao za sebe baš ovu ikonu zbog njene izuzetne ljepote i vrijednosti. Kad su trećeg dana puta konji stali, svi su to shvatili kao znak Božjeg gneva. Konje su šibali, vukli, ali nije pomoglo. Odlučeno je da se zaustave i prenoće. Te noći knezu se u snu javila Presveta i naredila da se ikona ne nosi dalje, nego da se ostavi u Vladimiru. Knez se povinovao.
Tada su se odigrala i druga čuda. Molitve upućene ikoni spasle su pratioca Mikulu iz brzaka; čudesno je ozdravila popadija koja se našla pod kopitima vatrenog konja; oporavila se teško oboljela kneginja i rodila zdravo dijete. Izgleda da je ikoni Bogorodice prijalo što nije u Devičjem manastiru. Čak je i čuvala kneza, a on joj se obraćao samo u teškim trenucima.
Zamislio je, na primjer, da zadivi građane Zlatnom kapijom. Požurivao je zidare, želio je da građevina bude veličanstvena. Ali, na dan praznika građevina se srušila i zatrpala dvanaest radnika. Andrej je pritrčao ikoni i molio Bogorodicu da spase nesrećnike. I čudo se dogodilo – svi nastradali ostali su živi i zdravi.
Molio se knez vladimirskoj ikoni i kada je valjalo suprotstaviti se volškim Bulgarima. Da li je bila organizovana veličanstvena procesija, ili je knez ponio sa sobom u pohode ikonu, ne zna se, tek Bogorodica ga nije lišila svoje milosti – neprijatelji su bili razbijeni.
U ljeto 1174. godine knez Andrej je ubijen. Njegovo iskasapljeno tijelo ležalo je u bašti, a u Vladimiru svetina je pljačkala kuće, razbijala radnje. I onda je njegov pratilac Mikula ušao u grad i podigavši ka nebu ikonu Presvete Bogorodice, počeo da smiruje pobjesnjelu gomilu. Već sledećeg dana pobuna se stišala i Vladimirska Božja Majka pratila kneza Andreja na poslednji put. U ljeto 1237. ruska zemlja ječala je pod kopitama tatarske konjice. U Vladimir je iz okoline nagrnuo narod pod zaštitom čudotvorne ikone. Molili su je sa suzama da spase, zaštiti. Ali, protiv bezbrojne vojske Bogorodica je bila nemoćna. Tatari su upali u hram i sa konja sjekli lijevo i desno sve na šta su naišli, pljačkali zlatne crkvene predmete. Ali... Samo ikonu nijesu dirali. U ljeto 1395. godine ponovo su došle nevolje – sada pod Moskvom. Tamerlanove horde munjevito su se približavale prestonici. Veliki knez Vasilije Prvi sakupio je vojsku i u Kolomni postavio logor. Za to vrijeme pisali su u Vladimir mitropolitu Kiprijanu, moleći ga da pošalje čudotvornu ikonu u Moskvu da zaštiti grad. Dveri svih moskovskih hramova bile su širom otvorene, od jutra do duboko u noć vjernici su se molili za spas.
I 26. avgusta 1395. ogromna svetina Moskovljana dočekivala je svetu ikonu na Kučkovom polju. Zapjevale su žene, predskazivali jurodivi, duhovništvo sa krstovima i u prazničnim rizama služilo je moleban. Samo što je ikona krenula na put, došla je neočekivana vijest – Tatari su se zaustavili. Tamerlan je riješio da razmisli dvije nedjelje. A onog istog dana kada su ikonu unijeli u Uspenski sabor u Kremlju, radosna vijest je prohujala Moskvom – Tamerlan je neočekivano odstupio! Govorilo se da je u noći uoči 26. avgusta imao viziju: sa visoke gore silazili su svetitelji, iznad njih u vazduhu bila je žena u purpurnim haljinama, a sa njom nebrojena vojska... Bogovi su bili Tamerlanu nepoznati i on je ovu viziju smatrao kao loš predznak.
Kasnije je na Kučkovom polju sagrađen manastir nazvan Sretenjskim. A sama ikona je, najvjerovatnije, vraćena u Vladimir.
U ljeto 1547. Moskvu je zahvatio požar. Prva se, od upaljene svijeće koja je pala, zapalila crkva Vozdviženija na Arbatu. Zatim je buknuo cijeli drveni grad. Bilo je na stotine žrtava. Požar je tri dana bjesnio. Car Ivan Četvrti je sa Vrapčevih brda gledao kako gori njegova prestonica. Kada je planuo Kremlj, ikonu su htjeli da iznesu iz crkve, ali nikako nijesu mogli da je izvade iz kivota. I Moskovljani ugledaše kako se iznad razbješnjelog plamena pojavila Majka Božja u sjajnim haljinama; molila se za grad i svojim ogrtačem sakrivala ga od ognja. Potom se požar stišao...
(Nastaviće se)