Koliko smo kao društvo moralno potonuli može se vidjeti i kroz aktuelnu aferu plagijata naučnih radova, koja sve više dobija tragikomičnu konotaciju. Sistem ,,izvrnutih” vrijednosti, koji je decenijama građen na politici prepisivanja, od zakonskih i podzakonskih akata do različitih strateških i akcionih planova, gdje su partijske knjižice bile i ostale najvredniji ,,papir” i u kome kontinuiran i izražen ,,odliv mozgova” nije brinuo nikoga, teško da je mogao iznjedriti drugačije prakse. Zato i čudi toliki talas ,,iznenađenja” kod različitih struktura, očigledno željnih osuda i presuda po kratkom postupku.
Umjesto da se konačno počnemo baviti uzrokom problema koji je doveo do posledica zbog kojih smo danas kao društvo tu gdje smo, a svi znamo gdje, imamo slučaj da se javnim ,,lovom na vještice” skreće pažnja sa suštine.
Zašto je u ovom momentu važno ne dozvoliti dežurnim ,,alarmatorima” svima znanih nepravilnosti, željnih senzacije i lične afirmacije, da budu i ,,egzekutori” u ime javnosti?
Pa zato što se upravo to i očekuje u besudnoj. Presuda bez suđenja je još jedna od praksi koju je ustanovio isti sistem u kom su kopije vrednije od orginala. A falsifikatori od ,,oriđinala”.
Teško je da se može očekivati da će, recimo, na nivou akademske zajednice biti razotkriveni oni koji su zloupotrijebili povjerenje i koristili se nedozvoljenim sredstvima da dođu do većeg stepena naučnog zvanja. I da će to biti učinjeno u cilju očuvanja ugleda iste te akademske zajednice, što bi bilo moralno i logično.
E tu dolazim do onoga o čemu želim pisati i pričati.
Lično sam zaprepašćen činjenicom da s nivoa akademske zajednice koju čine različita tijela, od kojih bi neka trebalo da se bave i problematikom plagijata, gotovo da nemamo nikakve reakcije. Makar ne zvanične.
Čini se da ih se ne tiče, niti zabrinjava to što se za plagijatorstvo optužuje, između ostalih, i ministarka nauke.
Mada, siguran sam da ih se negdje iznutra i te kako tiče.
Jer konačno su na red došle i neke ,,tabu” teme. I to kad su se najmanje nadali.
Privremeno zatvaranje poglavlja 25 ,,Nauka i istraživanje” izgleda ipak nije protjeralo ,,istjerivače duhova”.
Neke tajne ni tajna policija ne može zadržati. A kamoli pojedinac.
Ako se zagrebe dalje u problematiku falsifikovanja naučnih i drugih radova u sistemu obrazovanja, ko zna šta će sve isplivati na površinu.
Ovdje naročito mislim na publikovanje svojih već objavljivanih radova u potpunosti ili djelimično kao novih, što takođe spada u plagijatorstvo. Samoplagiranje je i te kako prisutno i to je uočljivo svakom ko prati neku naučnu oblast, odnosno publikacije i stručnu literaturu.
Još jedna javna mračna tajna u akademskim krugovima.
E zbog toga je još bitnije da to ,,skeniranje” urade oni koji imaju i znanja i hrabrosti da ono što saznaju vjerodostojno prenesu cjelokupnoj javnosti.
Dežurni ,,ispravljači krivih drina”, uz svu dobru volju, to ipak ne bi mogli. Jednostavno oni zbog velikog opsega interesovanja nemaju vremena da kontinuirano prate neku posebnu naučnu oblast. Da ne kažem da su površni u svojoj temeljnosti. Ne bih ja to nikad.
Ovdje moram iskazati sumnju da će se samo tek tako pojaviti stručnjaci koji bi mogli iznijeti teret velikih očekivanja i odoljeti svim pritiscima i opstrukcijama bez kojih je nemoguće zamisliti jedan takav proces.
Mišljenja sam da ih moramo stvoriti i sačuvati od uticaja onih struktura i mreža koje su iskoristile tranzicioni period da ekstraprofitiraju u oblasti nauke, a to se svakako ne može preko noći.
Dotad moramo djelovati na profesionalnu savjest onih koji su trenutno u sistemu, ukoliko ona još postoji. Lično vjerujem da ipak ima onih koji pošteno rade i koji bi insajderskim informacijama mogli dati veliki doprinos pažljivom sagledavanju postojećeg stanja, od čega se nesporno mora krenuti.
I njih takođe kao društvo moramo (za)štititi.
Da bismo nekog javno (za)štitili i podržali, mora postojati i većinska podrška i želja za promjenama pogubnih pojava. A tu su studenti i mladi intelektualci nešto bez čega se ne može.
Zato ne crtajte umjesto djece likovne radove da bi imali bolju ocjenu, ne radite domaće zadatke umjesto njih, ne budite ravnodušni na prepisivanje ili falsifikovanje. Razgovarajte s njima o svemu što im se događa tokom školovanja. Ne pokušavajte preko njih da ostvarite svoje neostvarene ambicije. Učite ih da budu pošteni i prema sebi i prema drugima.
Ne pratite ih sjutra na državni posao sa savjetom ,,da se ne oznoje”. Tražite da rade najbolje što znaju.
Jer znanje je najveće imanje.
Pitajte one za koje znate da prepisiju ili plagiraju. Bez obzira na kom su nivou zvanja.
Ako znaju da izračunaju koliko su (u)platili.
(Autor je izvršni direktor ekološkog pokreta ‘’Ozon’’)
Piše: Aleksandar Perović