Prošle nedjelje u EU je, sa velikim zakašnjenjem, stigao – Djeda Mraz! S tim što u njegovoj punoj torbi nisu bile igračke, nego euri. I to u velikim količinama.
Pošto nismo djeca i znamo da Djeda Mraz ne postoji, da je to neko ko obuče njegovo crveno odijelo, na glavu stavi isto takvu kapu i prikači bijelu bradu, čika koji se ovoga puta tako maskirao bio je Mario Dragi, guverner Evropske centralne banke (ECB). On je, naime, objavio program koji se stručno naziva ”kvantitativno popuštanje”, a u suštini podrazumijeva monetarnu politiku kojom se nekoj ekonomiji – u ovom slučaju privredama 19 zemalja evrozone – upumpava dosta jeftinog novca, kako bi se stimulisala potrošnja, (donekle) povećala inflacija i ubrzao ekonomski rast.
To je formula koja je sa uspjehom primijenjena u SAD, Velikoj Britaniji i Japanu. EU se tome, pod pritiskom Njemačke i filozofije fiskalne strogosti, dugo protivila, kako se pokazalo na svoju štetu. Evropa, naime, još nije dostigla bruto društveni proizvod koji je imala prije izbijanja velike krize 2008. njen rast je anemičan (prognoza za ovu godinu za evrozonu je samo 1,2 odsto), nezaposlenost velika, a najveća prijetnja je deflacija: da cijene padaju umjesto da (kontrolisano) rastu, što sasvim umrtvljuje ekonomiju.
Mario Dragi, odnosno Savjet guvernera ECB, konkretno je objavio program po kojem će se od marta ove godine do septembra iduće, mjesečno otkupljivati državne i privatne obveznice u mjesečnom iznosu od 60 milijardi eura, što znači da bi ukupan monetarni doping evrozoni iznosio 1,14 hiljada milijardi eura. Ovo je praktično štampanje para (mada kovnice eura neće raditi prekovremeno, ”štancovanje” se sada radi uz pomoć kompjutera), koje bi inflaciju sa sadašnjih minus 0,2 odsto (u decembru) trebalo da podigne do 2 odsto.
Kako je ovo prošlo, uprkos protivljenju Njemačke i njena dva predstavnika u Savjetu guvernera ECB? Pa jednostavno, odluka je donijeta ”ubjedljivom većinom” (bez formalnog glasanja). Kancelarka Merkel je u Davosu ovo prokomentarisala riječima da ”likvidnost nije bila problem”, dok je jedan njemački predstavnik u Evropskom parlamentu izjavio da Mario Dragi i institucija kojoj je na čelu nisu imali ovlašćenja za ovakav potez.
Politički, ovo je poraz Merkelove i njene filozofije ”stezanja kaiša”. Monetarni stimulans nije, međutim, čarobni štapić, čega je svjestan i ”Super Mario” (nadimak koji su mu dali berzanski poslenici, po simpatičnom liku iz popularne video igrice), pa je poručio da svaka nacionalna vlada evrozone treba da uradi svoj dio posla: da pokrene takozvane strukturne reforme (promjena regulative, fiskalne, socijalne i drugih politika), i da obezbijedi investicije.
Prvi rezultat ”kvantitativnog popuštanja” već je vidljiv: to je dodatna devalvacija eura, koji je poslednjih mjeseci ionako bio na nizbrdici – njegova vrijednost prema dolaru opala je za 15 odsto. Prošle nedjelje, euro je pao na najnižu vrijednost u poslednjih 11 godina: vrijedio je samo 1,14 dolara (kad je lansiran kao jedinstvena EU moneta kurs je bio 11,17 dolara). Ima dosta uvjerljivih prognoza po kojima će ove dvije monete u idućim mjesecima dostići paritet, pa čak i da će se za jedan euro dobijati manje od jednog dolara. Što je, s obzirom na prilike u ekonomijama evrozone, dobra vijest: povećaće se globalna konkurentnost njene robe (pa i njemačkih mašina i automobila). Staro je, uostalom, pravilo da je devalvacija valute najbrži način da se pokrene ekonomski rast, ali s obzirom na to da je euro moneta 19 zemalja (plus još nekoliko ”pridruženih” koje su usvojile euro iako nisu u evrozoni poput Crne Gore), to nije mogao da bude instrument nacionalnih ekonomskih strategija.
Ima već komentara koji kažu da je ovo i početak ”monetarnog rata” (jači dolar neće biti blagotvoran za američku ekonomiju kojoj je ove godine prognoziran rast od 3,6 odsto). Ali utisak je da je glavni rezultat poteza ECB zasad psihološki: pokazano je da se odustaje od politike koja je bila neuspješna i da se prelazi na drugu. Mada, pošto je riječ o ekonomiji, konju kog je teško zauzdati, ni promjena puta nije garancija da će se stići tamo gdje se želi.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
‘’Politike’’)
Piše: Milan Mišić