Piše: prof. dr Milan R. Milanović
U novijoj istoriji taj „sporni” prostor je pretežno dijelio istorijsku sudbinu južne Hercegovine, pod viševjekovnom turskom i mnogo kraćom austrougarskom upravom, sa upravnim sjedištem u Trebinju. Upravna pripadnost Hercegovini uključuje i period nakon raspada austrougarske monarhije i južnoslovenskog ujedinjenja, kada je takođe, administrativno pripadao srezu trebinjskom. Poslije Drugog svjetskog rata ovaj prostor nikada nije pripadao BiH.
Ipak, treba ukazati na zaista neobičnu i, osim rijetkim istraživačima, nedovoljno poznatu istorijsku sudbinu ovog pograničnog prostora, koji se u istorijskim tumačenjima najčešće, iako dosta neprecizno, označava kao tzv. „linija Grimani”. Okolnosti nastajanja i istorijskog trajanja te „linije” značajno su uticale na sudbinu i uslove razvoja, pa i međusobne dugotrajuće pogranične sporove susjednih prostora. Poslije Karlovačkog mira (kojim je završen Morejski rat, 1699.), razgraničenje mletačkih i turskih teritorija u Boki izvršeno je upravo „linijom Grimani” koja je precizno opisana u Protokolu o razgraničenju (1700/1701.). Na zapadnoj strani, ranija dubrovačko-turska granica je ostala nepromijenjena (to je i današnja granica Crne Gore sa Hrvatskom). Ali, na istočnoj strani postavljena je nova mletačko-turska granica, tzv. linija Grimani, koja se pružala od morske obale na Igalu (blizu Solila), pored današnje benzinske pumpe (i sad tu postoji granični kamen), u pravcu sjever-sjeveroistok, razdvajajući mnoga sela i bliske zaseoke (etnički potpuno kompaktne), uz planinu Dobrašticu, i dalje prema Krivošijama i Risnu. Između ove dvije linije (zapadne, stare dubrovačko/turske i istočne, nove tursko/mletačke – Grimanijeve), našao se dio Hercegovačkog sandžaka kao enklava turske teritorije u Boki. Slično kao što je dubrovačke i mletačke teritorije u Dalmaciji razdvajala turska tampon zona Neum–Klek. Dubrovčani se, dakle, nigdje (osim na moru) nijesu dodirivali sa Mlečanima, kopnene granice im je čuvala Otomanska carevina.
U kontekstu aktuelne javne polemike o međudržavnim granicama i Sutorini, radi se upravo o teritoriji „linije Grimani” u Boki. Ali, to nije samo Sutorina, jer istu istorijsku sudbinu ima i nekoliko puta veći dodirujući prostor, to su Bajkove Kruševice. To je zapravo prostor nekadašnje, mnogo kasnije stvorene, opštine Primorske u sastavu sreza Trebinjskog, površine 85 kilometara kvadratnih, a to je više od trećine (36 odsto) teritorije današnje opštine Herceg Novi (Kruševice 28 odsto, Sutorina 8 odsto).
Ova granica se, u različitim formama (državna, sreska, opštinska, katastarska), vrlo dugo održavala kao granica između Hercegovine i Boke, što je i uzrokovalo ozbiljne sporove i međuseoske sukobe, presijecajući teritoriju stare srpske župe Dračevice, razdvajajući susjedna etnički homogena i istovjerna naselja, ostavljajući ih najprije u različitim državama, jedne u Turskoj, a druge u Mletačkoj ili Austriji, kasnije u različitim opštinama i srezovima (o tome je u HN objavljena monografija: „Jedan stari hercegovačko-bokeljski pogranični spor”).
Kuriozitet ove linije, koja je tako dugo odolijevala mirovnim rješenjima i međunarodnim ugovorima, upravo je u sledećem: razgraničenje (utvrđeno Karlovačkim) potvrđeno je i Požarevačkim mirom (1718), kao linija „Močenigo” (koja se razlikuje od „Grimanijeve”, utoliko što je obuhvatala i Krivošije koje su tada priprojene mletačkim teritorijama u Boki); enklava ostaje turska i poslije propasti Mletačke Republike, dakle poslije Bečkog kongresa (1815) kad je Austrija preuzela mletačke teritorije u Boki; ostaje kao administrativna granica i poslije Berlinskog kongresa (1878), kada je Austrougarska okupirala, i poslije 1908. kada je i anektirala Bosnu i Hercegovinu; granica ostaje i poslije Versajskog ugovora (1919) i stvaranja južnoslovenske države (Kraljevine SHS), dakle Kruševice i Sutorina i dalje administrativno – upravno pripadaju Hercegovini, a ne Boki; i poslije 1929. kada su u KJ stvorene Banovine, ove dvije knežine (takođe i dvije pravoslavne parohije) Sutorina i Kruševice, činile su posebnu opštinu – Primorsku, a koja je bila jedna od osam opština sreza Trebinjskog. Ukazom o njenom formiranju 1929, obuhvatala je dvije dotadašnje knežine, Kruševice i Sutorinu, bez naselja gradskog tipa, sastavljena od 12 sela i zaselaka, njeno sjedište je bilo u selu Svrčugama (Donje Kruševice). Prema popisu 1931. imala je 2.053 stanovnika (98,1 odsto pravoslavnih).
Treba naglasiti da su narodni prvaci opštine Primorske u više navrata, na najvišim politikim nivoima, pokretali inicijativu za pripajanje hercegnovskoj opštini, iz potpuno razumljivih razloga, jer obje ove K.O. prirodno-geografski izrazito gravitiraju ka H.Novom: Sutorina je od Novoga udaljena samo 5, a od Trebinja 35 km; Kruševice od Novoga 15, a od Trebinja 30. Opštinsko vijeće H. Novog je još 1928. to i prihvatilo, ali tada nije bilo saglasnosti Vlade u Beogradu.
Pitanje je, dakle, kada je i kako, prostor nekadašnje opštine Primorske pripojen opštini Herceg Novi i Crnoj Gori?
Izvjesno je da se to kao proces, voljom naroda, dešavalo i prije i tokom i neposredno nakon NOB-a. A ko je o tome definitivno odlučivao, svakako tadašnji visoki partijski rukovodioci. Možda Đuro Pucar i Blažo Jovanović, ili možda Vlado Šegrt kao Trebinjac i komandant Desete hercegovačke brigade koja je oslobodila Herceg Novi 1944. Iako sam se ovim pitanjima bavio tokom pripreme monografije „Bajkove Kruševice” (1997), nije se moglo doći do autentičnih arhivskih dokumenata i do preciznog odgovora, ko je (koji organ nove revolucionarne vlasti ili vladajiće partije) i kada donio takvu odluku. Bio sam u prilici da to direktno pitam V. Šegrta (razgovarali smo oktobra 1988. u hotelu „Sutjeska na Tjentištu”), on mi je odgovorio da je bila formirana zajednička komisija, u kojoj je u ime Vlade BiH bio upravo on (V.Š.) a od strane Crne Gore Komnen Cerović, narodni heroj, ministar u Vladi, te da je tako dogovoreno da granica katastarske opštine Kruševice prema K.O. Zupci (danas granični prelaz čije je utvrđenje finansirala EU!) bude nova međurepublička granica. Inače, K.O. Sutorina se nikada nije graničila sa nekom K.O. u Hrecegovini (osim sa Kruševicama).
No, o poratnom administrativnom pripajanju se može zakučivati indirektno. Npr. indikativno je da je za vrijeme rata (1941–1945) organizacija KPJ bila postavljena tako da su tzv. partijske ćelije Kruševice i Sutorina bile vezane za Mjesni komitet Herceg Novi, a ovaj za Okružni komitet Nikšić (ne za Trebinje). Orjenski partizanski bataljon, koji je držao slobodnu teritoriju sve do maja 1943, a glavninu njegovih boraca su činili Kruševičani i Sutorani, imao je nadređenu komandu u Nikšiću.
Takođe, poznato je da su tokom NOR-a postojali narodnooslobodilački odbori kao privremeni organi narodne vlasti, sve do donošenja Zakona o narodnim odborima (maja 1946). Na području opštine Herceg Novi, pored gradskog odbora, postojalo je više mjesnih i seoskih odbora, kao i Sreski NOO. U drugoj polovini 1946. godine, za područje dva susjedna sela, Kruševica i Mokrina, inače sa suprotnih strana „linije Grimani”, formiran je jedan zajednički Mjesni narodni odbor, sa sjedištem na Meterizu (danas u MZ Mokrine). Dakle, Sutorina i Kruševice su odmah nakon rata tretirane kao sastavni dio opštine H.Novi. Razumije se da se to odnosi i na prvi posleratni popis stanovništva 1948.
Izvjesno je da je poslije Drugog svjetskog rata, u novoj državi – DFJ, na ovom prostoru došlo do promjene granica dotadašnjih srezova, odnosno do korekcije granica između tadašnjih narodnih republika, NR BiH i NR CG. Tada su dvije katastarske opštine, Kruševice i Sutorina, iz sreza Trebinjskog (BiH) administrativno pripojene opštini Herceg Novi u srezu Bokokotorskom (CG). Praktično, pripajanje je izvršeno još tokom rata, a formalno tek kad je preseljen katastar i zemljišne knjige. Ali, što se tiče crkvene administracije, ove dvije parohije (Sutorina i Kruševice) su i nadalje (i danas) u Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj.
Uostalom, tzv. Avnojske granice na ovom prostoru su već bile mijenjane. Naime. avnojski crnogorski entitet je obuhvatao dva entiteta (na osnovu imena zemaljskih antifašističkih skupština narodnog oslobođenja), i to Crnu Goru i Boku, npr. 1944. su održana dva zasjedanja ZAVNO Crne Gore i Boke, na kojima je data puna podrška odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a. A poznato je da je cijela Boka pripojena Crnoj Gori na osnovu jedne odluke Sreskog narodnog odbora, iz aprila 1945. godine, koja je na sjednici tog organa narodne vlasti donesena pod tačkom „Razno”!
Zanimljivo je, takođe, a možda manje poznato, da su Crna Gora i BiH korigovale svoju međusobnu avnojsku granicu, ne samo na jugu u Boki, nego i na sjeveru. Po zahtjevu, dva sela, Kruševo i Vučevo, u rejonu Šćepan Polja, propojena su BiH, odlukom Narodne skupštine FNRJ. Ova odluka je objavljena i u Službenom listu, maja 1949. (a o razgraničenju u Boki, nema ni zabiljške u Arhivu Jugoslavije). Prema stenogramu, izvjestilac Zakonodavnog odbora je istakao da „Crna Gora dobrovoljno ustupa ova dva sela koja joj po Ustavu pripadaju ... jer su to djelovi jedne zajedničke otadžbine FNRJ”.
Pošto je ova polemika inicirana od nekih krugova iz BiH, zanimljivo je da u kontekstu granica i teritorija, ne pominju jedno takvo teritorijalno rješenje koje se odnosilo na susjedstvo Sutorine, ali sa druge strane granice, a koje je razmatrano u toku Dejtonskih pregovora novembra 1995. godine. Bio je sačinjen predlog sporazuma o razmjeni teritorija između Hrvatske, BiH i Republike Srpske. Suština sporazima je bila sledeća: R.Srpska ustupa Hrvatskoj dio opštine Trebinje radi proširenja zaleđa opštine Dubrovnik a zauzvrat dobija istočni dio opštine Dubrovnik koji se graniči sa SRJ, a to znači dio Konavala i morsku obalu od Molunta do Prevlake. Pošto je to bilo od nesumnjivog političko-bezbjednosnog značaja za SRJ (uzgred, Prevlaka još nije definitivno riješena), tekst sporazuma je razmatran na sjednici Savezne vlade SRJ radi davanja ovlašćenja našoj delegaciji. Kao što je poznato, hrvatska strana je na dijelu teritorije opštine Trebinje dobila novu opštinu Ravno u FBiH, povukla saglasnost i ideja o razmjeni je propala.
A granice, ni avnojske ni dejtonske, ni istorijske ni etničke, očigledno nijesu vječne i nepromjenljive. Vječna je samo istina iz narodne poslovice: „Vrijeme gradi niz primorje kule, vrijeme gradi vrijeme razgrađuje”.