Istraživački rad Predraga T. Šćepanovića, publiciste iz Kolašina, „Kolašinski barjaktari u crnogorskoj vojsci do 1916. godine” nedavno je ugledao svjetlost dana. Podijeljena je u više cjelina, ne po godinama, već po istorijskim periodima, ali i teritorijalnoj i plemenskoj zastupljenosti. U ovom ciklusu donosimo prvi, uvodni dio o barjaktarima i barjaktarstvu u kolašinskom kraju
Po jednom spisku nađenom u hartijama serdara Minje Lazarevića, ordenje s likom cara Pavla Prvog dobilo je 8 barjaktara Trebješana:
1. Barjaktar Hristofor (Krsto) Markov Ivanović (Vujačić). Rođen u Trebjesi 1756. godine. Odselio u Odesu. Godine 1820. u jednom dokumentu pominje se kao „barjaktar u ostavci“, što znači penzioner. Umro je 1835. godine.
2. Barjaktar Andrej (Andrija) Pavlov Dragićević. Rođen je u Trebjesi 1762. godine. Godine 1804. odselio u Odesu. Godine 1820. u jednom dokumentu se pominje kao „barjaktar u službi.“ Umro 1833. godine.
3. Barjaktar Sćepan (Šćepan) Dimitrijev Dragićević. Rođen u Trebjesi 1767. godine. Odselio u Odesu 1804. godine, a 1820. godine bio barjaktar u ostavci. Umro 1825. godine.
4. Barjaktar Maksim Ilić Knjažević, sin Grigorijev. Odselio 1804. godine u Odesu. Po jednom dokumentu, umro prije 1820, a po drugom 1822. godine.
5. Barjaktar Ivan Jegorov Đurković. Rođen 1762. u Trebjesi. Odselio u Odesu 1804. godine. Godine 1820. bio barjaktar u ostavci. Umro 1831. godine.
6. Barjaktar Živko Gregorijević Knjažević. Nekoliko puta ranjavan i u bojevima s nikšićkim Turcima, izgubio oca i brata.
7. Barjaktar Vukolaj Jakovljević.
8. Barjaktar Petar Nikolajević.
Svi ovi barjaktari imali su uz porodično i plemensko prezime: NIKŠIĆI.
Ostala odlikovanja podijeljena su na nekoliko harambaša i kapetana, ukupno 14 srebrnih medalja s likom cara Pavla I. Spisak od 8 barjaktara objavljen je u fototipskom izdanju knjige „Kazivanje starih Trebješana.“ Prvi put je objavljen 15. marta 1841, što znači da su tada bila živa trojica zadnjih barjaktara sa spiska.
Pada u oči da su neki od njih barjaktarsku službu nastavili u ruskoj vojsci, jer su Trebješani u Ruskoj carevini dokumentima dokazali plemićko porijeklo, a taj status im je priznat u novoj državi.
Nijesu svi Trebješani odselili iz sela Ljevišta za Odesu. Jedan dio njih se krajem XIX vijeka odselio za Južnu Srbiju, a danas tamo žive samo Bećirovići.
Prvi srpski ustanak na čelu sa Karađorđem (1804) imao je velike razmjere. On predstavlja istorijsku prekretnicu za sve Srbe na Balkanu. U pismima Karađorđu Petroviću vladika Petar I Petrović Njegoš sokoli ustanike i njihovog vožda i izražava „iskrenu i bratsku ljubav crnogorskog naroda i Brđana prema slavnim junacima, koje peče mučenička srpska krv prolivena u svetoj borbi za čast, ime i slobodu.“
Opunomoćeni predstavnik Crne Gore s Karađorđem bio je vojvoda Mina Radović, jer su Morača i Rovca već bili sastavni dio Crne Gore. Kod domaćih hroničara, do tog ujedinjenja došlo je 1820, poslije boja na Morači, a kod jednog dijela istoričara odmah poslije pogibije Asan-bega Mekića. Po „Memoarima“ serdara i senatora Rada Turova Plamenca, vojvoda Mina je Rovca i Moraču pridružio Crnoj Gori 1802. godine.
Karađorđeva veza s vladikom Petrom I, a i sa vojvodom moračkim Minom Radovićem, bio je hajdučki harambaša Gavrilo Šibalija iz Gornje Morače. Vladika je na osnovu toga poslao poruku vojvodi Mini Radoviću i bratonoškom prvaku Gruju Radoševu da pomognu Karađorđu, koji je namjeravao da s dijelom svoje vojske krene put Raške i Crne Gore.
Vojvodi Mini i Gruju Radoševu pridružio se pop Milutin Cerović sa jednim brojem Drobnjaka, Nikola Dobrilović sa Pivljanima, a i jednim dijelom Potaraca, Srba iz doline Lima, Gornjih Sela, Šekulara, Bratonožića, Kuča, Pipera i Vasojevića. Taj odred je brojao preko 350 ustanika. Po dr Miomiru Dašiću – 400 i više. U narodu je ostao poznat kao „Karađorđeva parada“. Glavni komandant odreda je bio vojvoda Mina Radović, a barjaktar Jovan Božov Šibalija, oba iz Gornje Morače. U ovom odredu bilo je i oko 70 ustanika iz Morače, Gornje i Donje, Uskoka i Rovaca. Rovčane je predvodio serdar Petar Redža Daničin Bulatović. Ispred Donjomoračana bio je barjaktar Novo Tomov Radović. Karađorđeva parada je poharala Bihor, pa preko Peštera stigla u Sjenicu.
Odred se hrabro probio kroz tursku teritoriju i ubrzo se sastao s Karađorđem na Sjeničkom polju. U tim sukobima s Turcima poginuo je jedan broj barjaktara. Vožd se obradovao Crnogorcima i pred čitavom svojom vojskom pohvalio njihovu hrabrost i odlučnost u borbi za slobodu. Tada je Karađorđe u svom logoru najveće junake iz odreda vojvode Mine odlikovao najvećim vojničkim dostojanstvom – barjakom. Iz Donje Morače barjake su dobili: Jovan Vuksanov Rakočević, Radosav Božov Rakočević, Milovan Mijatov Medenica, Sava Minin Medenica, Đuro Milošev Janketić i Mijajlo Bajov Simonović. Iz Gornje Morače barjak je dobio samo Matija Šćepanov Jušković, Uskok iz Ljevišta, a iz Rovaca Toško Savićev Minić i „neki“ Šćepanović. O ovim barjaktarima vrlo malo se zna, ali se bar o njima najviše govori u narodnoj pjesmi i predanju.
No, očigledno je da su ove barjake dobili od Karađorđa po predlogu vojvode Mine najhrabriji i najprovjereniji junaci. Karađorđe je ostalim junacima poklonio neke od svojih ličnih stvari – čuturicu, mač...(Nastaviće se)
Priredio: mr Veselin Drljević