Napadač madridskog Reala Kristijano Ronaldo, „čarobnjak” Barselone Lionel Mesi i golman minhenskog Bajerna, Manuel Nojer kandidati su za osvajanje Zlatne lopte, priznanja namijenjenog najboljem fudbaleru svijeta. Tradicionalna ceremonija proglašenja biće obavljena danas u Cirihu, a po mnogim prognozama Ronaldo je prvi favorit.
Ronaldo je u 2014. godini sa reprezentacijom Portugalije na Mundijalu u Brazilu završio takmičenje u grupnoj fazi, ali je u dresu „kraljevskog kluba” osvojio Ligu šampiona, evropski Superkup i Svjetsko klupsko prvenstvo. Mesi nije osvojio nijedan trofej. Sa reprezentacijom Argentine igrao je u finalu Mundijala i „juri” petu Zlatnu loptu, a Nojer prvu, nakon što je sa reprezentacijom Njemačke osvojio svjetsku krunu, dok je sa Bajernom bio šampion i osvajač Kupa.
U konkurenciji za trenera godine su Karlo Anćeloti (Real), njemački selektor Joakim Lev i Dijego Simeone, koji je sa madridskim Atletikom osvojio Primeru i bio finalista Lige šampiona i Kupa kralja.
Za najbolju fudbalerku godine konkurišu Nadin Kesler (Njemačka), Marta (Brazil) i Ebi Vambah (SAD), a za nagradu Ferenc Puškaš (najljepši gol) kandidati su Džejms Rodrigez (Kolumbija), Robin van Persi (Holandija) i jedina fudbalerka među njima, Irkinja Stefani Rouč.
Kratki istorijat
Zlatna lopta je ustanovljena 1956. a glasali su članovi redakcije i dopisnici „Frans futbala”. Prvi laureat je bio Ser Stenli Metjus koji je tada igrao za Blekpul. Do 1995. novinari su glasali samo za evropske fudbalere iz evropskih klubova, a zanimljivo je da su u prvih šest godina dvojica Argentinaca osvojili nagradu, naturalizovani Evropljani, Di Stefano kao Španac od 1956. i Omar Sivori, Argentinac italijanskog porijekla. Portugalac Euzebio je osvojio titulu kao prvi Afrikanac, ali sa portugalskim državljanstvom. Pravilo da su u konkurenciji apsolutno svi igrači, bez obzira za koji klub igraju, doneseno je 2007. godine, ali ni jedan fudbaler koji igra van Evrope nije bio laureat. Od 2010. priznanje je pod okriljem Svjetske fudbalske federacije (FIFA), čime mu je dato na značaju a glasaju kapiteni, selektori i novinari.
Peleu i Maradoni počasne
Veliki broj fudbalskih velikana nikada nisu bili ni blizu da dobiju Zlatnu loptu i u ovim izborima je uvijek bilo nepravdi. Do 1995. igrači iz neevropskih zemalja, bez obzira što su nastupali u klubovima sa Starog kontinenta nisu bili u konkurenciji. Tako su bez Zlatne lopte ostali slavni Pele, ali i Dijego Maradona, iako su po mnogima, najbolji fudbaleri svih vremena. Peleu je tek u nedavno uručena počasna Zlatna lopta, a El Pibe je na kraju karijere dobio ovo priznanje, ali za životno djelo
Prvi neevropljanin koji je osvojio Zlatnu loptu je Žorž Vea (1995), a jedna od najvećih nepravdi je što početkom devedesetih prošlog vijeka priznanje nije pripalo Dejanu Savićeviću, kada je Crvena zvezda bila prvak Evrope. Te 1991. Savićević, Darko Pančev i Lotar Mateus su podijelili drugo mjesto, a Lopta je pripala Žan Pjer Papenu (Marsej). Bez priznanja je pet godina kasnije ostao Alesandro Del Pjero, iako je Juventus osvojio titulu prvaka Evrope, a potom i svjetsku krunu. Lopta je pripala Matijasu Zameru, kao šampionu Starog kontinenta sa reprezentacijom Njemačke. Zlatna lopta je izmakla i Predragu Mijatoviću, koji je vratio evropsku krunu Real Madridu, a godinu dana prije toga je bio drugi, dok je 1998. priznanje otišlo u ruke Zinedina Zidana. Zlatnu loptu nije osvojio ni Dejvid Bekam, u godini „triple” krune Mančester junajteda, pošto ju je prigrabio Brazilac Rivaldo. Dvije godine kasnije, Lopta je otišla u ruke Majkla Ovena, iako je Raul Gonzales bio ubjedljivo najbolji strelac Španije i Lige šampiona. Bez Zlatne lopte ostali su Frančesko Toti i Andrea Pirlo, pa Ćavi Ernandez, Andres Inijesta, Iker Kasiljas, igrači koji su sa „crvenom furijom” prvo pokorili kontinent, pa onda i svijet. Tada je trijumfovao Leo Mesi, rekorder sa četiri priznanja među neevropljanima.
Svi dobitnici
1956. Metjus (Engleska – Blekpul)
1957. Di Stefano (Argentina – Real M.)
1958. Kopa (Francuska – Real M.)
1959. Di Stefano (Argentina – Real M.)
1960. Suarez (Španija – Barselona)
1961. Sivori (Argentina – Juventus)
1962. Masopust (Čehoslovačka – Dukla)
1963. Jašin (SSSR – Dinamo Moskva)
1964. Lou (Škotska – Mančester J.)
1965. Euzebio (Portugalija – Benfika)
1966. B. Čarlton (Engleska – Mančester J.)
1967. Albert (Mađarska – Ferencvaroš)
1968. Best (Irska – Mančester J.)
1969. Rivera (Italija – Milan)
1970. G. Miler ( Z. Njemačka – Bajern)
1971. Krojf (Holandija – Ajaks)
1972. Bekenbauer (Z. Njemačka – Bajern)
1973. Krojf (Holandija – Barselona)
1974. Krojf (Holandija – Barselona)
1975. Blohin (SSSR – Dinamo Kijev)
1976. Bekenbauer (Z. Njemačka – Bajern)
1977. Simonsen (Danska – Menhengladbah)
1978. Kigen (Engleska – Hamburg)
1979. Kigen (Engleska – Hamburg)
1980. Rumenige (Z. Njemačka – Bajern)
1981. Rumenige (Z. Njemačka – Bajern)
1982. Rosi (Italija – Juventus)
1983. Platini (Francuska – Juventus)
1984. Platini (Francuska – Juventus)
1985. Platini (Francuska – Juventus)
1986. Belanov (SSSR – Dinamo Kijev)
1987. Gulit (Holandija – Milan)
1988. Van Basten (Holandija – Milan)
1989. Van Basten (Holandija – Milan)
1990. Mateus (Njemačka – Inter)
1991. Papen (Francuska – Marsej)
1992. Van Basten (Holandija – Milan)
1993. Bađo (Italija – Juventus)
1994. Stoičkov (Bugarska – Barselona)
1995. Vea (Liberija – Milan)
1996. Zamer (Njemačka – Dortmund)
1997. Ronaldo (Brazil – Inter)
1998. Zidan (Francuska – Juventus)
1999. Rivaldo (Brazil – Barselona)
2000. Figo (Portugalija – Real M.)
2001. Oven (Engleska – Liverpul)
2002. Ronaldo (Brazil – Real M.)
2003. Nedved (Češka – Juventus)
2004. Ševčenko (Ukrajina – Milan)
2005. Ronaldinjo (Brazil – Barselona)
2006. Kanavaro (Italija – Real M.)
2007. Kaka (Brazil – Milan)
2008. Ronaldo (Portugalija – Mančester J.)
2009. Mesi (Argentina – Barselona)
2010. Mesi (Argentina – Barselona)
2011. Mesi (Argentina – Barselona)
2012. Mesi (Argentina – Barselona)
2013. Ronaldo (Portugalija – Real M.)