S
veštenik Stanislav Tatić gotovo punih deset godina glavni je propovjednik vjere u zatvoru u Spužu, a liturgije koje služi u Kazneno-popravnom domu vremenom su postajale sve posjećenije. Crkva, kako je kazao u razgovoru sa „Dan“, sa narodom dijeli i dobro i zlo, a zatvorenicima su vjera i pravi uzor ono najpotrebnije u zatvoreničkim danima. Godinama službujući u spuškom zatvoru stekao je povjerenje zatvorenika, i mnoge je ispovijedao i krstio. Sada je, kako kaže, mnogo lakše, nego što je to bilo davne 2005. godine kada je počeo službu u Zavodu za izvršavanje krivičnih sankcija.
Prvu arhijerejsku liturgiju u ZIKS-u služio je 2003. godine mitropolit Amfilohije sa monahinjama iz Ždrebaonika.
– U parohiju sam došao 1. marta 2005. i to je bio, da kažem, najburniji Vaskrs. To je bilo vrijeme velikih podjela, pred referendum i bukvalno se sve gledalo. Narod je bio podijeljen. No, to opet nije smetalo, došlo je oko 400 ljudi da se pričesti. Nažalost, bili su i ovi Miraševi nesrećnici, i to su došli prije mene. Tih prvih godina uvijek je bila borba, uvijek su prvo puštali njih pa onda mene. Znao sam da pomjeram službu u Spužu kako bih stigao prije njih, jer se ljudima nijesu predstavljali. Rekli bi da dolazi pravoslavni sveštenik, a ono ovi raspopi. Ono što je meni tada najviše zasmetalo je to što je njega pratila TVCG. Tu su bile kamere, fotoreporteri. U dnevniku je odmah poslije uvoda bio on. Stavljali su ih u prvi plan. Znate kako, ako je njima stalo do tih devet vjernika, stalo je i meni do mojih 400, koje niko nije ni pomenuo. Ja sam znao da dođem u devet sati, a da izađem tek u tri, četiri sata popodne. Oni su sada prestali to da rade. To im je bio samo neki marketing – prisjeća se Tatić.
Iako, kako kaže, zatvorenici imaju svoj način izražavanja i najčešće ne koriste teološke termine, neki od njih su, ipak, prilično dobro shvatili neke stvari.
– Kaže meni jedan od njih: „Oče, objasnite mome kumu da je Miraševa crkva istureni šalter pakla na zemlji“ – sjeća se paroh objašnjenja koje je jedan zatvorenik dao svom prijatelju za tzv. CPC.
Na to u kojoj mjeri će uspjeti da preobrati nekog zatvorenika utiče dosta toga. Najvjerniji su, kako navodi, zatvorenici koji se nalaze u Istražnom zatvoru.
– U Istražnom zatvoru su najpobožniji jer svi očekuju presudu – priča otac Tatić.
U početku, prisjeća se, nije bilo lako ni zbog odnosa uprave zatvora, a danas je, kako kaže, situacija mnogo bolja i na tom polju. Nekada mu nije bilo dopuštano ni da unese uskršnja jaja u zatvor.
– Po pravoslavnom običaju, jaja koja se farbaju za Vaskrs su osvećena jaja. Ja sam drugi dan Vaskrsa donio 500 jaja iz manastira Ostrog da im se podijele. Na prijavnici mi je načelnik rekao da to ne mogu da prime jer su možda pokvarena. Sad smo, što se toga tiče, sve doveli u red – kazao je on.
Tokom njegovog decenijskog rada bilo je mnogo interesantnih situacija, a angdote za zatvorenika rado prepričava.
– Jedan zatvorenik je tražio da ga ispovijedim nedjelju dana prije Vaskrsa, a da poslije toga dođem da ga pričestim u nedjelju Pravoslavlja. Došao sam na ispovijest. Vidio da su njemu sve lađe potonule. Inače je bio u vjeri ali je, eto, zaglavio u zatvoru. Požalio mi se da ne može da čita molitve pred spavanje i ujutru. Kada sam ga pitao zašto, rekao mi je da mu četvorica koja su sa njim bila u sobi nijesu dali da čita molitve. Žalio se na njih da viču, da ga gađaju jastucima, maltretiraju. Rekao sam mu „sve će to Gospod da sredi, ništa se ti ne brini“. Kako sam izlazio iz kruga, i išao ka vratima sreo sam jednog zatvorenika, koji važi za jednog opasnijeg tamo. U razgovoru meni sine ideja. Kažem mu da u toj sobi ima jedan zatvorenik i zamolim ga da mu pomogne, da ga ostave na miru. Pita me šta je problem i ja mu kažem da je problem što mu ne daju da čita molitve, i da treba samo da mu pomogne da ga puste da to radi. Kada sam došao sledeći put, poslije sedam dana, taj zatvorenik je bio presrećan. Pitam ga šta je bilo. Kaže mi: „Oče, nemate pojma kako mi je jaka molitva. Ja čitam molitvu, a njih četvorica mirno stoje iza mene“ – prisjeća se Tatić.
Tatić navodi da se zatvorenici nalaze pod velikim pritiskom i da nije baš tako kao što ljudi misle – da imaju gdje da spavaju, da im je toplo i da imaju tri obroka.
– Svi oni imaju problem jer su odvojeni od svojih porodica, nemaju život kao svi normalni ljudi. Na kraju, gledaju svaki dan zatvorenike. Treba u njima probuditi to da oni u čovjeku ne vide kriminalca i zločinca, da se ne poistovjećuju sa njim, već da u njima vide čovjeka. U Svetom pismu piše „ne sudi da ti ne bi bilo suđeno“. Ja sam sveštenik i znam dosta slučajeva da su ljudi koji su osuđivali nekoga, u isti grijeh upadali. Pogotovo pod velikim pritiskom oni koji nijesu u vjeri. Pored toga što su odvojeni od porodica, bilo je zatvorenika koje niko od članova familije nije htio da posjeti. To kod njih stvara pritisak, da sami sebe smatraju ništavnim – upozorava Tatić.
Bez obzira na debljinu kriminalnog dosijea, zločine koje su počinili, osuđenici, kako kaže, imaju kodekse kojih se pridržavaju.
– Kada nijesam bio u državi, zvao je jedan čovjek iz KP doma, koji je zbog pedofilije bio u zatvoru. On je izopšten tamo, sam šeta, ne smiju samog da ga puste. Oni iako su kriminalci, iako su svašta učinili u životu, imaju neki kodeks svog ponašanja i to kod njih ne ide. Kada sam se vratio, sveštenik koji me je mijenjao rekao mi je da je bio kod tog osuđenika i da ga je ispovijedio. Kada sam otišao u zatvor, jedan zatvorenik me je pitao jesam li ja išao kod ovog. Rekao mi je „ako si bio kod njega, meni nemoj izlaziti na oči“ – prisjeća se Tatić. A.T.
Droga najveći problem
Tatić ukazuje da je u Crnoj Gori najveći problem droga, te da je oko 70 odsto zatvorenika u zatvoru upravo zbog ovog poroka. Iako, kako kaže, postoje centri za odvikavanje i bez obzira na to što se sa zavisnicima radi i u zatvoru, smatra da to ipak nije dovoljno. Međutim, ukazuje on, od Crkve niko ne traži pomoć, iako ona želi i može da pomogne.
Koliko nekoga uspije da približi vjeri i da ga usmjeri na pravi put, kako kaže Tatić, pokaže se nakon izlaska iz zatvora.
– Pravi pokazatelj je kada izađu iz zatvora. Jednom sam u zatvoru sreo jednog momka sa Cetinja, prvo zbog droge, onda zbog pokušaja ubistva. Pitam ga je li sada pokušao da ubije zbog droge, i on mi kaže da jeste. Pitam ga onda šta smo radili godinu i po dana, o čemu smo razgovarali. Ako jedna Engleska u svom kaznenom sistemu traži učešće Crkve, ne znam zašto ne bismo i mi – smatra on.
Anegdote iza rešetaka
Za Miraša Dedeića se vezuje još anegdota iz spuškog zatvora.
– Kada je Igor Lukšić bio ministar finansija, prilazi mi jedan zatvorenik i pita ko je Miraš Dedeić. Ja mu kažem da je bio sveštenik Vaseljenske patrijaršije u Rimu, da ga je vaseljenski patrijarh stavio pod zabranu sveštenog dejstva, a da je Miraš došao u Crnu Goru i proglasio se za vladiku. On me gleda i kaže „to bi bilo kao kad bih ja sad izašao iz zatvora i rekao da sam ministar finansija“. Upitah ga kako to, a on mi kaže „pa ja sam pljačkao banke, a to je isto“ – navodi Tatić.
Neke je vjera promijenila
Tatić kaže da ima i onih koje je vjera u zatvoru promijenila. Tako su mnogi nastavili da dolaze u crkvu u Spužu, gdje Tatić služi, a neke i danas ispovijeda.
– Bilo je i onih koji su kod mene dolazili nakon izlaska. Jedan je dolazio kad se oženio, drugi kad je dobio sina, treći se redovno ispovijeda kod mene – navodi on.
Tatić smatra da je zatvoreniku potreban uzor, jer mu se inače serviraju samo prazne priče.
„Opasniji” ne vjeruju
Istetovirani sveci po tijelu, krstovi i manastiri, te upečatljiva obilježja hrišćanske vjere, po mišljenju Tatića, nijesu pokazatelji pravog vjerovanja. Mnogi od zatvorenika, kako kaže, vjeruju u stvari koje nemaju veze sa vjerom.
– Jedan mi je rekao da se ne brije petkom. Pitao sam ga zašto. Rekao mi je da se jednom obrijao u petak, da je izašao u grad i da su ga upucali. To se ponovilo i neke druge godine, isto se obrijao u petak i opet su ga upucali. Rekao sam mu da nije problem u tome što to radi petkom. Ovi malo „opasniji“ nemaju potrebu za vjerom. Kod njih nijesam naišao na tu vrstu pokajanja i oni mi se ne obraćaju za pomoć. Vjerovatno se uzdaju u nečiju drugu pomoć – smatra sveštenik Tatić.