Vlada Crne Gore je na 94. sjednici 18. decembra 2014. godine prihvatila predlog da se usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti odloži za drugi kvartal 2015. godine. Iako na dokumentu, koji je objavljen na zvaničnom sajtu Vlade, nije naveden naziv predlagača može se zaključiti da je predlog uputilo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Teško je pronaći razlog zbog čega se predlagač nije potpisao. Osim ako se ne stide predloga i svog višegodišnjeg (ne)rada. No, to nije ni najveća, a ni jedina mana ovog dokumenta.
Prije svega, treba navesti da Ministarstvo za ljudska i manjinska prava nema nikakvu zvaničnu strategiju kao akt kojim bi se naznačili magistralni pravci djelovanja ovog resora u pogledu normativnog uređenja prava na slobodu vjeroispovijesti i položaja crkava i vjerskih zajednica. Dalje, ministarstvo nema ni adekvatne ljudske resurse kako bi se ovaj veoma važan društveni i državni posao kvalitetno sproveo. Vrijedi podsjetiti da ministarstvo u ovaj posao ulazi i bez direktora Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama (nedavno je v.d. direktora direktorata Ivan Jovović podnio neopozivu ostavku na lični zahtjev). Zatim, ministarstvo iz godine u godinu pompezno najavljuje donošenje novog zakona i uključuje ga u Program rada Vlade Crne Gore, ali, po pravilu, pri kraju svake godine Vladi upućuje i predlog da se izvrši izmjena Programa rada i to tako što se preuzeta obaveza prenosi u narednu godinu. Uočljivo je da jedino mijenjaju kvartale! Samo ove nesporne činjenice, inače utvrdive i dokazive preko zvaničnog sajta Vlade, dovoljno govore o neozbiljnom pristupu i neodgovornosti funkcionera u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava. Ne treba posebno isticati da se na takav način ponižavaju vjernici, Crkva i vjerske zajednice, zatim, derogira postupak donošenja zakona i urušava kredibiletet tog resora. Ocjena je još nepovoljnija kada se pročita katastrofalno obrazloženje ministarstva.
Ministarstvo navodi čudne razloge koji su uslovili donošenje novog zakona. Jedino je tačan navod da je postojeći zakon ”donijet u bivšem društveno-političkom sistemu”. Zatim, ministarstvo nas obavještava da je ”prepoznata potreba za izradom novog normativnog akta tim prije što se sticanjem državnosti uslovljava drugačiji pristup u sferi uređenja pravnog položaja, odnosno prava i obaveza vjerskih zajednica u ustavno-pravnom okviru Crne Gore”. Ministarstvo već godinama, o trošku poreskih obveznika, ponavlja istu priču ”o prepoznatoj potrebi za izradom normativnog akta”. I sve to traje toliko dugo. Prepoznata je potreba, ali ništa više od potrebe. O društvenoj šteti koja je nastala nečinjenjem i eventualnoj odgovornosti zbog toga nema ni govora.
Čelnim ljudima ministarstva još nije poznato da Crna Gora 2006. godine nije ”stekla državnost”. Da su, kojim slučajem, pročitali odredbu iz člana 1. stav 1. Ustava Republike Crne Gore od 1992. godine onda bi znali da je Crna Gora i prije referenduma bila država. Dakle, Crna Gora 2006. godine nije ”stekla državnost”, kako se neznaveno tvrdi, nego je obnovila nezavisnost i međunarodno-pravni subjektivitet. Dalje, navodno nedavna ”stečena državnost” Crne Gore je, prema tumačenju ministarstva, uslovila i nekakav ”drugačiji pristup u sferi uređenja pravnog položaja, odnosno prava i obaveza vjerskih zajednica u ustavno-pravnom okviru Crne Gore”. Govori se o ”drugačijem pristupu”, ali se ne navodi koji je to pristup. A kakav bi drugačiji pristup mogao da bude ukoliko se zna da je i u Ustavu od 1992. i od 2007. godine normirana odvojenost vjerskih zajednica od države. Dakle, i laicima je, osim čelnicima ministarstva, jasno da u novom zakonu ne može biti normiran ”drugačiji pristup” od pristupa koji je normiran u ustavnim odredbama. Sudeći po tome, ostaje bojazan da nekome iz ministarstva pada na pamet da sačini zakon koji bi bio u suprotnosti s važećim Ustavom Crne Gore. Doduše, ne bi bili ni prvi, ni jedini predlagač, koji je skupštini predložio neustavnu materiju.
Ministarstvo nas obavještava i da ono, shodno zakonskim ovlašćenjima, ”sprovodi politiku poštovanja ljudskih prava”. Sudeći po dosadašnjim više nego minijaturnim aktivnostima ministarstva to se može i potvrditi. Ali, čelnici ministarstva izgleda ne znaju da oni ne sprovode samo politiku nego kao dio izvršne vlasti i organ uprave prvenstveno izvršavaju zakonske propise, a to je, baš u domenu ljudskih prava, mnogo bitnije od ”sprovođenja politike”.
Ministarstvo je otišlo još dalje time što nas je obavijestilo da je ministar dr Suad Numanović 11. jula 2014. godine ”donio rešenje o formiranju radne grupe za izradu Predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti”. Predlog Vladi, u kome je sadržana ova informacija, u potpunoj je suprotnosti sa nedavnim saopštenjem ministarstva kojim smo obaviješteni da je Vlada formirala radnu grupu.
Frapantno je da ministar i njegovi saradnici iz ministarstva ne znaju da ministarstvo ne utvrđuje predlog nego nacrt zakona. A tek ih treba prepustiti sudu pravničke struke i šire javnosti zbog nepoznavanja postupka o formiranju radne grupe koja se formira odlukom, a ne rešenjem!? U kom postupku i po kom zakonu je ministar Numanović donio rešenje o formiranju radne grupe za izradu zakona?
Na kraju, imajući u vidu naprijed navedeno, ostaje da čekamo nove demonstracije neznanja u daljem postupku izrade Nacrta zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Piše: protojerej-stavrofor doc. dr Velibor Džomić