Za književnika Miću Jakšića godina iza nas je bila više nego plodna. U okviru svoje umetničke grupe „Arte” realizovao je brojne kulturne aktivnosti, kako u Srbiji, Crnoj Gori tako i širom svijeta. Za svoj književni rad dobio je nekoliko nagrada, a upravo privodi kraju svoju knjigu priča ,,Sedmica” kao i roman koji će se uskoro pojaviti u knjižarama. Razgovaramo o putevima kulture umetničke grupe „Arte”, o poeziji, o novoj knjizi…
– „Sedmica” je moja aktuelna prozna knjiga. U pitanju je sedam priča za sedam dana, objedinjenih naslovom „Sedmica”, kao uvodne priče u roman, čije objavljivanje očekujem krajem marta. Kroz različite pripovjedne tehnike, zanimljive opise i razvijene i započete različite sudbinske priče, pokušao sam da kroz likove Milutina, Borisa, Aleksandra Petrovića, direktorke škole, Milene, Zuzane Čanji, Živorada i druge, predočim njihove lične drame, svanuća i zatamnjenja, u sedam autonomnih priča, koje će se u romanu zapetljati toliko da će povezati kontinente, kulture naroda, sudbine junaka. Roman će biti pun Beograda, muzike, politike, Crvene zvezde, Amerike, Vojvodine, porodice – kaže Miodrag Mića Jakšić.
● Kako biste tematski odredili Vaš novi roman?
– To štivo je, u stvari, potraga za porodicom. Traganja za svojim korjenima i svojom budućnošću, izgubljenim najbližim rođacima, sa jedinom želja okupljanja za istim stolom za nedjeljni ručak, kao simbolom zajedništva i porodične ljubavi. Profesorka Irena Miletić, moja drugarica i urednica, reče da sam ostvario intiman, prisan umjetničko-komunikativan odnos sa čitaocima, pišući kozersko-esejističkim stilom, pa da joj vjerujemo, onda.
● Po čemu ćete pamtiti godinu koja je iza nas?
– Godina koja je na izmaku, veoma je bila plodonosna što se tiče rada Izdavačke kuće i Umjetničke grupe „Arte” na čijem sam čelu. Objavili smo više od pedeset naslova, učestvovali na sajmovima, organizovali pregršt promocija, književnih večeri pjesničkih i književnih festivala i kreaticnih radionica, od Krčedina i Beograda, kao našim duhovnim bazama i staništima, preko Oplenca, planina Rtnja, Pohorja, pa Budimpešte, Temišvara, Praga, do morskih susreta u Puli, Biogradu na moru, na Pagu i Brionima… Pojačali smo se književnim imenima kao što su Zorica Arsić Mandarić, Silvana Hadži Đokić, Nebojša Lapčević, Hristo Petreski, Nataša Švikart Žumer i drugi. Godinu smo ispratili sa više od 200 programa koje smo organizovali. Za malu kuću to je ogroman rad i veliki rezultat.
●Tokom 2014. organizovali ste brojne kulturne aktivnosti i manifestacije, dobili nekoliko književnih nagrada?
– U novembru organizovao Prvi beogradski festival kantautora u Domu omladine Beograda, kultnom mjestu beogradske muzike i umjetnosti, i na još pet urbanih lokacija u srpskoj prestonici, kao što su „Teatar levo”, Kafe klub „CHE” ili boemski restoran „Stenka” i slični prostori. Nastupilo je dvanaest je učesnika kantautora u takmičarskom dijelu programa iz pet zemalja, i još tri kao specijani gosti, bilo je i desetak popularnih pesnika iz država regiona. Kao čovjek iz umjetnosti koji se desetinama godina bavi organizacijom manifestacija u oblasti kulture i kao neko koji učestvuje širom svijeta na festivalima i raznim umjetničkim priredbama, rješio sam da i u Beogradu predstavim najbolje katautore današnjice i da publici prikažem savremeno kanatursko stvaralaštvo, koje ima sjajne predstavnike u svim zemljama našeg regiona. Potpisao sam protokole o saradnji sa Kantfestom u Sloveniji, i omogućio da se narednih godina razmenjuju programi u ovoj oblasti između dvije zemlje, isto sledi i sa festivalom „Bardfest” u bugarskom gradu Loveču, kao i sa sličnim manifestacijama u Bosni i Rumuniji. U Hrvatskoj već imam nekoliko manifestacija koje organizujem, tako da ćemo i u oblasti kantautorstva narednih godina imati pravu mrežu srodnih festivala koji će saradživati na radost i korist i publike i samih učesnika, autora. Ostvario sam saradnju sa dva kantautorska festivala u Italiji, tako da će pobjednik ovog našeg Prvog beogradskog „Kantfesta” biti predstavnik Srbije na tamošnjem festivalu u Milanu, u maju ove godine. Na našem Prvom festivalu, pobjedila je Zagrepčanka Sara Renar, ispred naše Todore Stojinović. Kad ja nešto organizujem tu ženama pripada prva čast, a bogami i vlast, tako sam sebe smijenio sa mjesta glavnog urednika izdavačke djelatnosti „Arte” i postavio profesorku Irenu Miletić.
● Da li uz sve ove angažmane, ostaje vrijeme da pišete poeziju. Ima li nešto novo, šta možemo očekivati?
– Poezija je uvijek u meni. Uvijek. Ona nije prolazna slabost ili trenutak vrijedan treptaja koji prolazi. Poezija je konstatnta koja oko nas daje odgovore na sva društvena pitanja i probleme koji nas tište i obuzimaju. Bez odgovora poezije, kao ljudi, kao kolektivitet ne bismo funkcionisali. Obezglavljeni su narodi bez poezije. Ljudi bez daha poezije u sebi. Nedavno sam napisao pjesmu „Prestao sam pevati”, mnogi kažu moju najbolju, za mene jednu od pjesama, govoreći time sebi da stavljam tačku na pisanje poezije, u trenucima melnholije i bezizlaza, koji zaokupi, osvoji čovjeka, često, ali i prođe, pa onda opet jednakim sjajem i darom jurneš u zagrljaj poezije koja te osvaja u svakom zrncu tišine oko tebe u osami ili svakoj frekvenci žagora savremene svakodnevice. Za 2015. sam ostavio i objavljivanje moje nove poetske zbirke „Proleće, ovo” koja je spremna i čeka. Ljubav me je potkraj 2014. ponovo obgrlila i propjevao sam najglasnije moguće. Taj vječni poetski krug, bez kraja, kao idealna slika i figura svijeta, me čuva. Sada mi ni razgovor sa Nebom nije neostvariva želja, osjećam to.
M. Milosavljević
Igrani film „Povratak”
● Kakvi su Vam planovi za ovu godinu?
– Planova za novu 2015. godinu ima mnogo, od organizacije novih književnih festivala, gostovanja u inostranstvu i saradnje sa značajnim umetnicima u svijetu, pa do nove forme naše Umjetničke kolonije u Krčedinu. Svakako najveći profesionalni izazov sa kojim se susrećem do sada u svome životu, biće rad na igranom filmu „Povratak” čiji sam producent. To je projekat na kojem radim već dvije godine i u 2015. očekujem finalizaciju, snimanje od maja mjeseca i premijeru krajem godine. Scenario i režiju potpisuje moj brat Predrag Jakšić, a glavne uloge su povjerene američkimi kanadskim glumcima Lazaru Rokvudu, Džonu Sevidžu, Niku Mankusu i Majklu Pereu. Sevidž je velika zvijezda Holivuda, a pamtimo kao Kloda Bukovskog u Formanovom filmu „Kosa”, i nezaboravne uloge u filmovima „Lovac na jelene”, „Marijini ljubavnici” sa Nastasijom Kinski, Kopolinom „Kum 3” i drugim. Pere je igrao glavnu ulogu u kultnom filmu „Vatrene ulice”... Od naših glumaca tu će biti Dubravka Mijatović, moja omiljena glumica, što je na neki način njen povratak na film, pa Rada Đuričin, Nela Mihajlović i drugi.
Lazar Rajić kao Lazar Rokvud
Zanimljiva je priča o Lazaru Rokvudu… Lazar Rokvud je rođen kao Lazar Rajić, u Somboru, kao mlad je otišao u inostranstvo, završio dvije važne glumačke akademije u Americi i postigao veliki uspjeh u Holivudu i drugim svjetskim kinematografijama. U filmu „Povratak” će igrati glavnu ulogu i biće to njegova prva uloga u jednom srpskom filmu. Radujem se početku snimanja, koje je zakazano za maj 2015, svjestan da je u pitanju veliki izazoz i u skladu sa tim na najobazriviji način prilazim svim detaljima tako velikog i ozbiljnog projekta.